Prvo pa muško.
Jesam. Priznajem. Ušla sam u neki novi svet trudnica, mada sam mislila da nikad neću biti deo njega. Nisam neki ljubitelj beba, dece, plakanja, pelena, ljubavnih pogleda upućenih ka mom stomaku, istih tih pogleda upućenih ka kolicima u kojima je beba. Nisam taj tip. Mada izgleda da se za neke stvari ne pitamo samo mi. Gore stvarno ima nekoga! Nisam ni mogla biti trudna prethodnih godina, nekad me je to frustriralo, nekada ne. Uglavnom nije. Nekako sam mišljenja da ljudi imaju poriv za potomstvom zato što se to tako nalaže, nemajući u sebi tu želju, ono, zaista. Nisam ni znala ni koji su moji porivi. Ali. Ostala sam trudna. Niko ne zna kako, ali, na moju veliku radost, možda više saznavši da mogu, nego da želim, jesam. Shvatila sam da ću baš sad, baš u ovom trenutku, svoj život morati da posvetim jednoj bebi. Maloj bebi. Plačljivoj, hzahtevnoj bebi. Tako, padobranski, sam uletela i u ovaj svet razjarenih trudnih žena koje me svaki dan sve više ok...