Sreća. Samo to.
Nemam pojma.
Svi smo mi dolazili u situaciju da ne umemo da cenimo ono što imamo.
Mada mi je sve jasnije da čovek svoje greške može da postane svestan tek kada nauč da čini drugačije, kada se peobudi.
Ne smem da žalim što se ranije nisam opametila.
Slavim što se to ikada desilo.
Kad god to bilo.
Znate, ja poslednjih nekoliko meseci živim na moru.
Cenom moru.
Sa druge strane Evrope.
Daleko od porodice i prijatelja.
Nekako na listi mojih žviotnih želja, ovo je sigurno bilo pri vrhu.
To je uvek bilo ono ' nešto '.
Život na moru.
Ej moru!
Došla sam ovde, bio je vreli, vlažni, Gruzijski avgust.
Evo od jutros ima i snega.
Nisam bila kući skoro četiri meseca.
Baš ovo vreme brzo leti.
Samo sećanjem merimo vreme koje je prošlo.
Pa sam počela da mislim o sebi i svom progresu.
Moram priznati da sam u poslednjih nekoliko godina prolazila mnoge faze.
Uf baš mnoge.
Euforiju, sreću, ravnodušnost, strah, san, komu, kliničku i onu pravu smrt.
Mada jos sam ovde, preživela sam.
Ovih nekoliko meseci na moru ću sigurno da stavim u fasciklu - buđenje.
Evo i sad osecam to u stomaku.
Sreću.
Ni zbog čega.
Znog vove nepodnošljive lakoće postojanja.
Nego ajde još malo o gresima.
Tokom poslednje tri godine, recimo, često sam umela da kažem - čamotinja, dosada, sve isto, nemam ni jedan razlog da se budim...
Ja prosto nisam imala ni jedan dokaz protiv toga.
To je bila moja istina.
Pomoć sam ponekad zaista i vrlo često videla samo i jedino u smrti.
Medjutim, danas sam kao i svaki predhodni dan, izašla sam iz kuće i išla da gledam more.
Ono me neodoljivo potseća na tok jednog života.
Ne poslednja tri dana.
Već poslednjih meseci.
Jer svaki put kada sam stala pred njega, videla sam nešto drugo.
Kao i ja i ono je svako jutro bilo drugačije raspoloženo.
Kao da u meni postoji album sa svakom slikom, svakog dana, od kada sam ovde.
Učilo me onu najvažniju životnu lekciju - ni jedan dan, čak i kada tako deluje, ne liči onome pre njega.
Svi su razliciti.
Predivni.
Puni raznih osećanja.
Emocija.
Talasa.
Učilo me je svaki dan nešto novo i bilo tu za mene.
U sećanjima vrelih avgustovskih veceri, kako se valjamo po plaži bez daška vetra.
Oktobarskih kiša i kako ne žurim kući iako kiša pljušti.
Sećanja na ove decembarske ledene dane, kako mi sneg škripi pod nogama, a talasi vraćaju emocije u avgust.
Sećanje da me je izvuklo iz kuće čak i kada je sve ličilo na prošlost, čamotinju i smrt.
Eto tako sam danas hodajući spoznala svoj rast.
Proširenje.
Napredak.
Pomalo su mi i oči zasuzile, ali od sreće.
One čiste, zahvalne sreće.
Pa sam provrtela kroz misli devojku koja je došla ovde i onu koja sada odlazi.
Rešila sam da ih pomirim.
Da im kažem da je prva bila nesnađena, da nije znala bolje.
Rešila sam da im priznam da drugu više volim.
Rešila sam da im se obema zahvalim.
Što živim ovaj život, ovako kako živim - obe su zaslužne.
Što sam srećna.
Srećna samo što sam u pravom trenutku shvatila jednu veliku stvar - ja uvek imam kome da se okrenem, dok Je meni mene.
I to nije floskula.
Shvatila sad da ne postoji bezizlaz dokle god želiš.
Shvatila sam da ne postoji čamotinja dokle god dišeš.
Shvatila sam da ne postoji prolaznost dokle god promatraš.
I udišeš.
Nema kraja.
Nema dna.
Shvatila sam koliko je sve u meni.
I koliko, ako ikada doživimo, da shvatimo, da ništa nije u tuđim rukama, već samo u našim, spoznajemo onu pravu sreću, za koju smo rođeni.
Tako sam ja danas. Na plazi. Sama. Plakala.
Čula sam svaki svoj korak.
Osetila svaki svoj udah.
I more.
Koje je svaki put bilo tu za mene.
Da diše zajedno sa mnom.
I bas sam ga zavolela.
Ne znam kako cu otici...
Svi smo mi dolazili u situaciju da ne umemo da cenimo ono što imamo.
Mada mi je sve jasnije da čovek svoje greške može da postane svestan tek kada nauč da čini drugačije, kada se peobudi.
Ne smem da žalim što se ranije nisam opametila.
Slavim što se to ikada desilo.
Kad god to bilo.
Znate, ja poslednjih nekoliko meseci živim na moru.
Cenom moru.
Sa druge strane Evrope.
Daleko od porodice i prijatelja.
Nekako na listi mojih žviotnih želja, ovo je sigurno bilo pri vrhu.
To je uvek bilo ono ' nešto '.
Život na moru.
Ej moru!
Došla sam ovde, bio je vreli, vlažni, Gruzijski avgust.
Evo od jutros ima i snega.
Nisam bila kući skoro četiri meseca.
Baš ovo vreme brzo leti.
Samo sećanjem merimo vreme koje je prošlo.
Pa sam počela da mislim o sebi i svom progresu.
Moram priznati da sam u poslednjih nekoliko godina prolazila mnoge faze.
Uf baš mnoge.
Euforiju, sreću, ravnodušnost, strah, san, komu, kliničku i onu pravu smrt.
Mada jos sam ovde, preživela sam.
Ovih nekoliko meseci na moru ću sigurno da stavim u fasciklu - buđenje.
Evo i sad osecam to u stomaku.
Sreću.
Ni zbog čega.
Znog vove nepodnošljive lakoće postojanja.
Nego ajde još malo o gresima.
Tokom poslednje tri godine, recimo, često sam umela da kažem - čamotinja, dosada, sve isto, nemam ni jedan razlog da se budim...
Ja prosto nisam imala ni jedan dokaz protiv toga.
To je bila moja istina.
Pomoć sam ponekad zaista i vrlo često videla samo i jedino u smrti.
Medjutim, danas sam kao i svaki predhodni dan, izašla sam iz kuće i išla da gledam more.
Ono me neodoljivo potseća na tok jednog života.
Ne poslednja tri dana.
Već poslednjih meseci.
Jer svaki put kada sam stala pred njega, videla sam nešto drugo.
Kao i ja i ono je svako jutro bilo drugačije raspoloženo.
Kao da u meni postoji album sa svakom slikom, svakog dana, od kada sam ovde.
Učilo me onu najvažniju životnu lekciju - ni jedan dan, čak i kada tako deluje, ne liči onome pre njega.
Svi su razliciti.
Predivni.
Puni raznih osećanja.
Emocija.
Talasa.
Učilo me je svaki dan nešto novo i bilo tu za mene.
U sećanjima vrelih avgustovskih veceri, kako se valjamo po plaži bez daška vetra.
Oktobarskih kiša i kako ne žurim kući iako kiša pljušti.
Sećanja na ove decembarske ledene dane, kako mi sneg škripi pod nogama, a talasi vraćaju emocije u avgust.
Sećanje da me je izvuklo iz kuće čak i kada je sve ličilo na prošlost, čamotinju i smrt.
Eto tako sam danas hodajući spoznala svoj rast.
Proširenje.
Napredak.
Pomalo su mi i oči zasuzile, ali od sreće.
One čiste, zahvalne sreće.
Pa sam provrtela kroz misli devojku koja je došla ovde i onu koja sada odlazi.
Rešila sam da ih pomirim.
Da im kažem da je prva bila nesnađena, da nije znala bolje.
Rešila sam da im priznam da drugu više volim.
Rešila sam da im se obema zahvalim.
Što živim ovaj život, ovako kako živim - obe su zaslužne.
Što sam srećna.
Srećna samo što sam u pravom trenutku shvatila jednu veliku stvar - ja uvek imam kome da se okrenem, dok Je meni mene.
I to nije floskula.
Shvatila sad da ne postoji bezizlaz dokle god želiš.
Shvatila sam da ne postoji čamotinja dokle god dišeš.
Shvatila sam da ne postoji prolaznost dokle god promatraš.
I udišeš.
Nema kraja.
Nema dna.
Shvatila sam koliko je sve u meni.
I koliko, ako ikada doživimo, da shvatimo, da ništa nije u tuđim rukama, već samo u našim, spoznajemo onu pravu sreću, za koju smo rođeni.
Tako sam ja danas. Na plazi. Sama. Plakala.
Čula sam svaki svoj korak.
Osetila svaki svoj udah.
I more.
Koje je svaki put bilo tu za mene.
Da diše zajedno sa mnom.
I bas sam ga zavolela.
Ne znam kako cu otici...
Коментари
Постави коментар