Prokletnici.
Jedan dan si presrećna žena, sa životom koji želis.
Drugi dan, samo plakanje.
Hormoni, svi kažu.
A mene muče pitanja, kao i uvek.
Koliko smo u stvari prokleti, ako znamo da sigurno jesmo?
Mnogo puta u životu sam shvatila da zelimo uglavnom stvari koje ne možemo da imamo.
Znala sam da sam nezahvalna.
Znala sam da sam prokleta.
Ali ovo...
Dok nisam mogla da ostanem trudna, a trajalo je skoro četiri godine - od toga smo se dve godine pravili ludi, a dve godine bili svesni da i ne ide baš.
Nismo se puno uzbuđivali, stvarno nismo.
Rešili smo.
Putovaćemo svetom.
Volećemo se.
Samo nas dvoje.
To i nije tako teško.
Ali bila sam tuzna.
Razočarana.
Skrhana.
Valjda iz onog ženskog ugla.
Iako sam mišljenja, da nisu deca za svakoga, pogotovo ne za mene.
I ako onaj gore meni govori - ne mozeš da imas decu, sestro.
Zna on zašto to radi.
Možda lišava još jednu malu bebu histericne majke?
Možda lišava ovaj svet još jednog loše vaspitanog deteta?
Tako i treba da bude.
Nisu svi za decu.
Ja, eto, već godinama nisam imala svrhu.
Sedela sam kući danima, čekala muža da dodje sa treninga, kuvala raznorazne belosvetske đakonije (to me je bas ispunjavalo) i čekala.
Čekala...
Čekala...
Da se nešto desi.
Da se desi ta beba.
Pa kako bih čula da je neko još oko mene trudan, plakala bih.
Je l' samo ja ne mogu?
Je l' samo meni nešto fali?
Evo i sad bih plakala.
Plakala bih kad se mislima vratim u taj vreli jul 2017. godine.
U tu ushićenost koju sam osećala kada sam posle mesec razdvojenosti dana videla svog muža.
Legla pored njega, na njega, ispod njega.
Plakala bih.
U tom krevetu je, tog dana, umrla jedna Nevena.
Nije ni znala da je mrtva, kao i većina mrtvih ljudi.
Nikada se više neće vratiti.
Zauvek je ostala tu.
Zakopana.
Eto takve su mi misli danas.
Negativne.
Danas, kada sam došla do onoga što sam tako dugo želela ili mislila da želim, shvatila sam da mozda i ne želim.
Kada sam došla do toga da ne mogu da izađem vani bez bebe, shvatila sam da sam provela pet godina zatvorena u kući misleći da je vani sranje.
Sad bih se vratila u tih pet godina bezbržnog zivota sa svojim mužem.
Golog šetanja po stanu, ispijanju piva i slušanju dobre muzike.
Zato što lako zaboravimo.
Da je i ta prošlost imala ružne i teške trenutke.
Kao i ova sadašnjost.
Ništa nije onako savršeno kao što možemo da umislimo.
Meni samo nude lakše da sve napišem.
Inače sam činjenica svesna i sama.
Ovo je moj emotivni klistir.
Ako ga iko ikada pročita, biću jako srecna.
Još sretnija ako se nekome svidi.
Dojenje zove.
Moram da idem.
Drugi dan, samo plakanje.
Hormoni, svi kažu.
A mene muče pitanja, kao i uvek.
Koliko smo u stvari prokleti, ako znamo da sigurno jesmo?
Mnogo puta u životu sam shvatila da zelimo uglavnom stvari koje ne možemo da imamo.
Znala sam da sam nezahvalna.
Znala sam da sam prokleta.
Ali ovo...
Dok nisam mogla da ostanem trudna, a trajalo je skoro četiri godine - od toga smo se dve godine pravili ludi, a dve godine bili svesni da i ne ide baš.
Nismo se puno uzbuđivali, stvarno nismo.
Rešili smo.
Putovaćemo svetom.
Volećemo se.
Samo nas dvoje.
To i nije tako teško.
Ali bila sam tuzna.
Razočarana.
Skrhana.
Valjda iz onog ženskog ugla.
Iako sam mišljenja, da nisu deca za svakoga, pogotovo ne za mene.
I ako onaj gore meni govori - ne mozeš da imas decu, sestro.
Zna on zašto to radi.
Možda lišava još jednu malu bebu histericne majke?
Možda lišava ovaj svet još jednog loše vaspitanog deteta?
Tako i treba da bude.
Nisu svi za decu.
Ja, eto, već godinama nisam imala svrhu.
Sedela sam kući danima, čekala muža da dodje sa treninga, kuvala raznorazne belosvetske đakonije (to me je bas ispunjavalo) i čekala.
Čekala...
Čekala...
Da se nešto desi.
Da se desi ta beba.
Pa kako bih čula da je neko još oko mene trudan, plakala bih.
Je l' samo ja ne mogu?
Je l' samo meni nešto fali?
Evo i sad bih plakala.
Plakala bih kad se mislima vratim u taj vreli jul 2017. godine.
U tu ushićenost koju sam osećala kada sam posle mesec razdvojenosti dana videla svog muža.
Legla pored njega, na njega, ispod njega.
Plakala bih.
U tom krevetu je, tog dana, umrla jedna Nevena.
Nije ni znala da je mrtva, kao i većina mrtvih ljudi.
Nikada se više neće vratiti.
Zauvek je ostala tu.
Zakopana.
Eto takve su mi misli danas.
Negativne.
Danas, kada sam došla do onoga što sam tako dugo želela ili mislila da želim, shvatila sam da mozda i ne želim.
Kada sam došla do toga da ne mogu da izađem vani bez bebe, shvatila sam da sam provela pet godina zatvorena u kući misleći da je vani sranje.
Sad bih se vratila u tih pet godina bezbržnog zivota sa svojim mužem.
Golog šetanja po stanu, ispijanju piva i slušanju dobre muzike.
Zato što lako zaboravimo.
Da je i ta prošlost imala ružne i teške trenutke.
Kao i ova sadašnjost.
Ništa nije onako savršeno kao što možemo da umislimo.
Meni samo nude lakše da sve napišem.
Inače sam činjenica svesna i sama.
Ovo je moj emotivni klistir.
Ako ga iko ikada pročita, biću jako srecna.
Još sretnija ako se nekome svidi.
Dojenje zove.
Moram da idem.
Коментари
Постави коментар