Carski rez, carice!
Danima sam gledala kako modrica koju imam na ruci prolazi.
Bila je crna, puna bola i sećanja na hiljadu vađenja krvi u bolničkom krevetu.
Hiljadu terapija, infuzija, grubih sestara.
Hiljadu i jednog bola.
Hiljadu i jedne dileme.
Sa njom sam došla kući.
I gledala je.
Svaki dan je bila neke druge boje, svaki dan je nagoveštavala da odlazi.
Danas je nema više.
Pa se mislim.
Koliko u stvari traju bolna sećanja, kada uspomene na njih zauvek izblede?ž
Da li je jedan porođaj i trauma kroz koju prođe jedna žena nešto što se pamti doveka ili zaboravlja u naletu najlepsih emocija?
Volela bih da znam.
Da mi neko kaže.
Ja sam skoro sve zaboravila.
Kada je otišla i poslednja senka moje modrice bola.
Kada su izvadili poslednji konac iz mene.
Kad je svaka ograničenost nestala.
Ja sam se zapitala: Jesam li ikada bila tamo?
Među najgorim sestrama.
Među najgorim ženama.
U najgorim uslovima.
Kao da nisam.
A evo ga u kolicima dokaz da jesam.
Kad sam se probudila na operacionom stolu pomislila sam - nikad više.
Zašto sam sebi ovo uradila?
Čemu deca?
Zašto sam ikada ostala trudna i želela ovo?
Bolelo je sve.
Bridelo.
Bolela me je duša kada pogledam sebe nepokretnu.
Kateter sa jedn, a dren sa druge strane.
Plakala sam.
Samo sam plakala danima.
Sve vreme sam plakala.
Pitala sam se šta je ovde carski?
Ko je carica u ovom mom iskustvu?
Osećam se kao govno.
Osećam se kao mrtva.
Negde postoji beba koju su izvadili iz mene, a mene ne zanima ništa o njoj.
Samo me zanima hoću li ikada biti bolje?
Zašo ne osećam noge?
Zašto ne osećam da mi se piški?
Zašto sam sva krvava?
Butine, ruke, stomak.
I po licu imam krvi.
Grozna sam.
Sve je grozno.
Opet plačem.
Samo znate šta?
Sve je do glave, to ste već čuli.
I čućete još mnogo puta.
Sećamo se onoga čega želimo da se sećamo.
Boli nas ono što hoćemo da nas boli.
Moja golgota je iza mene, tu će zauvek biti.
Setim je se kada poželim da znam koliko sam jaka.
Koliko sam hrabra.
Kakav sam borac.
Šta sam podnela da na ovaj svet donesem svog sina.
Svoje prvo dete.
Naše prvo dete.
Znate kada je se još setim.
Kada kažem sebi - opet bih sve isto.
Jebeš život ako ne boli!
Mom sinu.
Bila je crna, puna bola i sećanja na hiljadu vađenja krvi u bolničkom krevetu.
Hiljadu terapija, infuzija, grubih sestara.
Hiljadu i jednog bola.
Hiljadu i jedne dileme.
Sa njom sam došla kući.
I gledala je.
Svaki dan je bila neke druge boje, svaki dan je nagoveštavala da odlazi.
Danas je nema više.
Pa se mislim.
Koliko u stvari traju bolna sećanja, kada uspomene na njih zauvek izblede?ž
Da li je jedan porođaj i trauma kroz koju prođe jedna žena nešto što se pamti doveka ili zaboravlja u naletu najlepsih emocija?
Volela bih da znam.
Da mi neko kaže.
Ja sam skoro sve zaboravila.
Kada je otišla i poslednja senka moje modrice bola.
Kada su izvadili poslednji konac iz mene.
Kad je svaka ograničenost nestala.
Ja sam se zapitala: Jesam li ikada bila tamo?
Među najgorim sestrama.
Među najgorim ženama.
U najgorim uslovima.
Kao da nisam.
A evo ga u kolicima dokaz da jesam.
Kad sam se probudila na operacionom stolu pomislila sam - nikad više.
Zašto sam sebi ovo uradila?
Čemu deca?
Zašto sam ikada ostala trudna i želela ovo?
Bolelo je sve.
Bridelo.
Bolela me je duša kada pogledam sebe nepokretnu.
Kateter sa jedn, a dren sa druge strane.
Plakala sam.
Samo sam plakala danima.
Sve vreme sam plakala.
Pitala sam se šta je ovde carski?
Ko je carica u ovom mom iskustvu?
Osećam se kao govno.
Osećam se kao mrtva.
Negde postoji beba koju su izvadili iz mene, a mene ne zanima ništa o njoj.
Samo me zanima hoću li ikada biti bolje?
Zašo ne osećam noge?
Zašto ne osećam da mi se piški?
Zašto sam sva krvava?
Butine, ruke, stomak.
I po licu imam krvi.
Grozna sam.
Sve je grozno.
Opet plačem.
Samo znate šta?
Sve je do glave, to ste već čuli.
I čućete još mnogo puta.
Sećamo se onoga čega želimo da se sećamo.
Boli nas ono što hoćemo da nas boli.
Moja golgota je iza mene, tu će zauvek biti.
Setim je se kada poželim da znam koliko sam jaka.
Koliko sam hrabra.
Kakav sam borac.
Šta sam podnela da na ovaj svet donesem svog sina.
Svoje prvo dete.
Naše prvo dete.
Znate kada je se još setim.
Kada kažem sebi - opet bih sve isto.
Jebeš život ako ne boli!
Mom sinu.
Коментари
Постави коментар